Postoji samo jedan razlog da pročitate "Prema Rolling Stonesima", a njegovo ime je Keith Richards. Pitam se da li je još neko ko je proveo neko vrijeme uz ovu poluluksuznu, naduvanu knjigu doživio isto iskustvo: počeo sam da gledam slike (ima ih puno), a onda sam savjesno nastavio čitati tekst, u kojem Richards, Mick Jagger, Charlie Watts i Ronnie Wood prepričavaju priču benda svojim riječima. (Dugogodišnji basista Bill Wyman je spektakularno prisustvo koje prođe s vremena na vrijeme, kad se drugi sjete da ga spomenu.) Tu je pouzdani, vječno elegantni Watts (koji otkriva da je na "Street Fighting Man" svirao bubnjeve iz 1930. koji je savijen u mali kofer i koji još ima); ljubazni gitarista Wood (čiji je tata prestao da ga zove samo Ronnie i počeo ga je zvati "Ronnie Wood of the Rolling Stones" kada se pridružio bendu 1975. godine, zamijenivši Micka Taylora); i stara baka u haljini Jagger, koji zvuči uglavnom kao da čeka da sok od suhih šljiva stupi na snagu ("'Exile on Main Street' nije jedan od mojih omiljenih albuma, iako mislim da ima posebnu osjećaj ... Morao sam sam da završim celu ploču, jer su inače bili samo ovi pijanci i narkomani. Bio sam u L.A. pokušava da završi zapis, u roku od roka. Bila je to šala"). Jagger, Bog ga voli (jer neko mora), ispada kao svemoćna štetočina, a Wood i Watts su savršeno šarmantni i povremeno prodorni. Ali nakon što sam prokrstario nekih 100 od 360 stranica knjige – ili je to 3.600 – otkrio sam da zaobilazim skoro sve ostale i krećem pravo prema Keithu. Ko će drugi odmah izaći i reći: "Na kraju krajeva, jedino što je Bill [Wyman] uradio je da je napustio bend i imao tri bebe i jednu prodavnicu ribe i pomfrita!" (A na sljedećoj stranici, kada kaže, "Jako volim Billa", apsolutno vjerujete u to.) Kada drugi govore o jadnom Brianu Jonesu, oni na prstima govore o njegovoj nesigurnosti, njegovom niskom samopoštovanju, njegovoj zbunjenosti oko njegovu vlastitu režiju i kako se ona poklapala (ili, tačnije, nije) sa smjerom benda. Keith - koji se, naravno, povezao sa Jonesovom djevojkom, glamuroznom, dugonogom zvijeri Anitom Pallenberg - kaže: "Bio je muka u guzici, sasvim iskreno." Za one koji žele da znaju više (a ko ne), u drugom pasusu on sve izlaže detaljnije: „S Brajanom je sve to bio samozatajni ponos. Da smo živeli u drugom veku, svaki dan bih imao duel sa mamojebom. Stajao bi na svoje male zadnje noge oko nekog sranja i pretvarao to u veliku stvar -- 'Nisi mi se nasmiješio danas' -- a onda bi se toliko kamenovao da je postao nešto u čemu si samo sjedio ugao." Jadni, mrtvi Brian. Pa ipak, postoji nešto ohrabrujuće saosećajno u načinu na koji Ričards govori o njemu – kao da shvata da im o mrtvima ništa ne čini uslugu. Čak i više od toga, Richards, sa svojim jednostavnim govorom i njegovom posvećenošću šou, čak i kada ga intervjuišu za knjigu, a ne nastupa, je upravo glas koji je Stonesima potreban upravo sada. Stonesi, čini se, žele da budu i legenda i radni bend. Kako bilo koji bend to uspeva, nakon što se drže zajedno (manje-više) 40 godina Iako se čini da je rokenrol postojao oduvek, Stonesi su samo 10 godina mlađi od same forme; u tom kontekstu, zapisi poput "12 x 5" i "Aftermath" su grube paralele sa pećinskim crtežima u Lascauxu. U teoriji, svim srcem vjerujem da nikad nisi prestar za rokenrol. Ali u praksi -- pa, nisam bio zainteresovan za novu ploču Stounsa godinama. Ipak, ne mogu a da ne budem fasciniran samim Stounsima, dijelom zato što mi je toliki dio njihovog rada pričinjao veliko zadovoljstvo tokom godina, a dijelom zato što sam zadivljen time što se još uvijek razbijaju. Poštujem ih zbog toga, i na neki način mi ih je žao: kada su se Beatlesi raspali, lom je izgledao preuranjeno, pukotina u svemiru za koju svijet nije bio spreman (čak i ako su sami članovi benda imali više od imao je do tada). Ali Stonesi sebi nikada nisu dozvolili luksuz da ostave svoju publiku da želi više: umesto toga, nastavili su da igraju mimo tačke u kojoj bi mnogi njihovi fanovi možda više voleli manje. A sada su prešli još jednu liniju, još bliže Stivu i Ejdi-domu: objavili su knjigu o sebi. Koliko je un-rock 'n' roll to što je "Prema Rolling Stonesima" jedna od onih olovnih božićnih knjiga, ono što očajne žene, djevojke, mame i kćeri kupuju muškarcima u životu kada nemaju pojma šta drugo dobiti. U knjizi i na drugim mestima, Stounsi su veoma oprezni u pogledu svog neizrečenog nadmetanja sa Beatlesima. Navodno, naravno, nije bilo prave konkurencije između ova dva tima -- a naslovnica "Their Satanic Majesties Request" nimalo ne liči na malu ploču koju su četvorka iz Liverpoola upravo objavila nekih pet mjeseci ranije. U još jednom podvigu hrabre neimitacije, "Prema Rolling Stonesima" ima istu ukočenost očiju kao i "The Beatles Anthology", objavljena prije nekoliko godina. Dovoljno je zabavno da se u to uronite, ali ima nečeg obeshrabrujuće u pokušaju da pročitate prokletu stvar - počinjete da se osećate kao jedan od onih opsesivnih komletista koji tobože toliko voli muziku da ne može da izdrži da je više sluša, radije maršalne činjenice i anegdote i stvari sa datumima snimanja, amabobi, koji su mnogo lakši od skliskog raspoloženja i osećanja koje muzika izaziva iz nas. Sve što je rečeno, "Prema Rolling Stonesima" ima neke lijepe slike. Pokrivajući nastanak benda ranih 60-ih (u svojoj uredno krojenoj neusklađenoj odjeći, izgledali su mnogo više "ulično" od Beatlesa, i hladnije na rufly-tufty način) sve do izdavanja retrospektive "Forty Licks," iz 2002. "Knjiga je razumno korisna kao vizuelni zapis o tome ko su Stonesi bili i ko su postali. Postoji fotografija vilenjaka Vuda koji se nelagodno sklupčao u futroli za gitaru, poput mačke koja je odlučno odlučila da odspava u kutiji koja je premala za nju. Dobijamo brojne slike otmjenog Wattsa, koji je ostario najljepše od svih Stonesa - mlad ili star, uspijeva istovremeno da ispadne i elegantan i potpuno, dopadljivo regularan. I, naravno, postoji mnogo, mnogo slika na kojima Jagger izgleda samovažno, i sa i bez šminke. Ipak, neka me niko ne optužuje da sam nepravedan prema jadnom Micku: biram ga samo zato što poziva na ispuhavanje kao nijedna druga rok zvijezda, ne samo zato što je njegovo mjesto u rock univerzumu tako čvrsto osigurano. A ovdje postoje fotografije -- uključujući jednu vrlo poznatu, koju je snimio David Bailey, Jaggera u kapuljači obrubljenoj krznom, blas hipster Eskima koji je upravo svratio iz zemlje kul -- koje učvršćuju njegovu poziciju u panteonu najljepša stvorenja 60-ih. A opet, to je Richards od kojeg ne možete skrenuti pogled. Richards iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih imale su više urođene, otrcane elegancije od bilo koje druge rok zvijezde svog (a možda i bilo kojeg) doba: umotan u šalove i ukrašen krupnim srebrnim nakitom, on je i poletni princ i egzotična princeza, lukavi zavodnik i razvratna djeva, muškarac koji toliko potpuno kontroliše svoju muškost da ne može odoljeti da se ne umota u njen ženski dodatak. Ali nikada nije delovao kao fejk ili pogođen: njegov izgled se nije odnosio na savijanje polova, niti je to bila izjava umetničke škole. Pantaste pantalone, bluze s volanima, bijele kožne čizme sa vrhovima od kože guštera: Čini se da je jednostavno nosio (i do danas nastavlja da nosi) ono što voli, ne kao uvredu konvencionalnim predodžbama o tome kako muškarci trebaju izgledati, već kao potpuno njihovo ponovno izmišljanje -- način da se kaže da svi muškarci imaju nešto ženskog u sebi, i obrnuto, pa zašto ne iskoristiti sve dostupne opcije. I uprkos svom zloglasnom ekscesu, Richards izgleda pamti više živopisnih detalja od bilo ko drugi u njegovom bendu. U jednom trenutku, Charlie Watts pokušava umanjiti značaj epizode iz 80-ih -- perioda tokom kojeg je, priznaje, jako pio -- kada je otišao za Jaggera: Grupa je provodila neko vrijeme u Amsterdamu i Jagger je odlučio da želi da razgovaram sa Wattsom. Jagger se javio na telefon i pitao, s očiglednom drskošću: "Gdje mi je bubnjar" "Iznervirao me", objašnjava Watts, "pa sam otišao gore i rekao mu da ne govori takve stvari." Keith preuzima priču i trči s njom: „Kuca se na vrata i tu je Charlie Watts, obučen u odijelo Savile Row, kravata, frizuriran, obrijan, kolonjska voda. On priđe Micku, zgrabi ga i kaže: 'Nikad me više ne zovi bubnjar' - bang. Na ovom stolu je veliki srebrni tanjir dimljenog lososa..." Za ostatak priče, moraćete da pročitate knjigu. Ili barem samo Keith sekcije. U jednom trenutku, Richards se ljuti zbog toga što ga proganjaju kriminalci iz reda s obje strane Atlantika, jednostavno zato što su htjeli od njega napraviti primjer kao simbol ekscesa: "Na kraju dana, ne zezaš se sa mnom . Nema smisla to raditi. Ja sam samo gitarista, pišem nekoliko pjesama. Ja sam trubadur, menadžer -- to je odavno uspostavljena profesija. To je sve što radim. Nemam neke velike aspiracije. Ja nisam Mocart." Možda to zvuči malo previše samozatajno, jer dolazi od jednog od najcjenjenijih gitarista u povijesti rocka. Ali zvuči i zapanjujuće razumno. Možda bi vruća božićna stavka sljedeće godine trebala biti jedna od onih malih knjiga koje svuda krase blagajne knjižara -- "Wit and Wisdom of Keith Richards." Mogao bi čak doći i s pratećim sveskom: "Šta ne treba nositi Keith Richards", uključujući savjete kako napraviti staloženu dnevnu odjeću prikladnu za cjelonoćno ljuljanje samo dodavanjem nekoliko ključnih dodataka, poput prstena s lobanjom ili marokanskog šala . Keith Richards je čovjek koji zna kako živjeti i od njega možemo mnogo naučiti. Pileća supa za dušu, prokletstvo.
![Keefov vodič za život 1]()