***navigacija Tuga

Tuga je tajanstveno stvorenje. Neopaženo vreba u mračnim kutovima naših srca samo da bi ga oslobodili najobičniji provokacije slušajući pjesmu, gledajući sliku, gledajući film, kratka misao ili sjećanje bljesne kroz naš um podsjećajući nas na naš gubitak. Odjednom, bujica suza navire iznutra i nenajavljeno izleti van. U čudu se pitamo, odakle to? Mislio sam da sam završio s tugovanjem. Baš kad osjetimo da smo ožalostili sve što smo mogli, ima još toga. Nema rime niti razloga za proces tugovanja. Za svaku je osobu drugačije. Ono što ostaje isto je naš izbor o tome kako ćemo njime upravljati. Možemo izraziti svoju tugu i tako joj dopustiti da otvori naša srca, oslobađajući nas da živimo u potpunosti. Ili, u strahu od ponovnog gubitka, možemo zatvoriti srce i sakriti se od života. Sada, ne samo da smo izgubili nekoga koga volimo, nego i umiremo iznutra. Naša kreativna životna energija isisava se zbog čega se osjećamo tjeskobno, depresivno, umorno i neispunjeno. Provlačeći se kroz dan, pitamo se, koja je svrha života? Tuga je bila stalni pratilac na mom putu otkad sam bila djevojka. U dobi od deset godina, sjećam se kako sam noću sama plakala u krevetu zbog gubitka svog kućnog ljubimca, psa Cindera, kojeg sam smatrala svojim najboljim prijateljem, a zatim ubrzo nakon toga, kad se moj otac odselio, a roditelji razveli. Pratilo me kada je mom bratu, Kyleu, kao bebi dijagnosticirana cistična fibroza i koji je umro petnaest godina kasnije, a zatim tri godine kasnije, kada je moj otac neočekivano umro od raka. Dok sam prebrođivao svaku oluju, postajao sam jači. Više se ne bojim tuge, moje srce se otvorilo i mogu uz tugu iskusiti i radost življenja. Potrebna je hrabrost da držimo srce otvorenim i priznamo svoju tugu. Kad mu se oda počast i pusti da teče, može brzo proći, poput ljeti blistave oluje koja obasjava nebo i natapa zemlju. Za nekoliko minuta pojavi se duga dok sunce objavljuje svoju prisutnost. Dok plačemo i oslobađamo se svoje tuge, naše suze postaju alkemizirajuće sredstvo, pretvarajući našu tugu u radost. Shvaćamo da uopće ne bismo bili tužni da nije bilo ljubavi koju tako duboko osjećamo prema onome za kim tugujemo. Pozivajući svoju tugu iz tame i dopuštajući joj da teče, dajemo joj izlaz, ne samo kroz naše suze, ali naši kreativni napori. Kad mi je brat umro, moja se maćeha počela baviti izradom keramike i staklenog nakita. Više sam se bavio pisanjem. Dok izražavamo svoju tugu, smrt koju tugujemo pretvara se u novi život. Ovo je alkemijski proces. Postajemo agenti transformacije iu tom procesu se transformiramo. Osjećajući se živima iznutra, naša vitalna energija se obnavlja i vraćamo se u život pun svrhe i radosti. Smrt nije najveći gubitak u životu. Najveći gubitak je ono što umire u nama dok živimo.

- citira Norman Cousins